• Što učiniti kada se dijete jako boji?

     

     

    Strah je urođena emocija koja je nužna za preživljavanje, povećava vjerojatnost izbjegavanja opasnih situacija te omogućava brže i adekvatnije reagiranje u ugrožavajućoj situaciji.

     

    Neki dječji strahovi čine nam se primjerenima i objektivnima a neki, iz naše pozicije odraslih, iracionalnima.

     

    Kad dijete pokazuje strah od objekata, životinja ili situacija za koje mi smatramo da su iracionalne i “da se nema čega bojati”, povremeno smo u napasti da dijete “gurnemo” u situaciju koja mu izaziva strah. Takva metoda ne odgovara djetetovom tempu i spremnosti da se samo suoči s objektom svoga straha. Pritom smo pokazali neosjetljivost prema djetetovim emocijama te bi dijete moglo izgubiti dio povjerenje u nas – ukoliko je svjesno da smo ga namjerno (i bez prethodne pripreme) izložili situaciji za koju znamo da mu je teška.

     

    Drugi pristup koji roditelji zauzimaju je izbjegavanje svih situacija/objekata koja djetetu izazivaju strah. Na taj način, iz želje da zaštite svoje dijete, roditelj ne dopušta djetetu da doživi emociju straha. Ta je emocija izuzetno važna kako bi dijete u budućnosti prepoznalo opasne situacije i naučilo mehanizme nošenja s njima.

     

    Ono što stručnjaci preporučuju je postepeno izlaganje djeteta situacijama kojih se boji. Pritom je izuzetno važno poštivati djetetov tempo, njegovu (ne)spremnost suočavanja sa situacijom te pružati strpljenje i podršku. U kontaktu s objektom straha, dijete će se s vremenom opuštati, postati samopouzdanije i hrabrije. Primiti će poruku da ima vještine za suočavanje s neugodnim događajima i da će u budućnosti moći pronaći izlaz iz sličnih, teških situacija.

     

    Preporuke:

     

    – Korisno je s djetetom gledati crtiće ili čitati slikovnice u kojima lik osjeća strah (da dijete vidi da nije jedino koje se nečega boji).

     

    – Korisno je djetetu pričati o vlastitim dječjim strahovima i načinima koji su nama pomogli da se sa strahom nosimo – to može djetetu dati ideju o vlastitim mehanizmima suočavanja.

     

    – Važno je normalizirati strah – reći djetetu da se svi ljudi nečega boje i da nema ništa pogrešno u emociji straha

     

    – Možemo zajedno s djetetom osmisliti mehanizme: na primjer, da po noći ostavljamo upaljeno malo svijetlo; da svaku večer prije spavanja zajedno pretražimo sobu od čudovišta; da uz sebe nosi najdražu igračku itd.

     

    – Važno je ne posramljivati dijete zbog straha koji osjeća

     

    – Ne uspoređivati djecu s vršnjacima ili braćom/sestrama

     

    – Ne podržavati stereotipe da “se dječaci ne boje” ili da “plaču samo bebe”

     

    Zaključno, svaki je djetetov strah njemu stvaran i uznemirujući. Zadatak roditelja je podržavati djetetovo istraživanje situacija koje ga uznemiruju, ohrabrivati i pružati sigurnost i podršku u kontaktu s takvim objektima.

     

     

    Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba

     

    Vasta, R., Haith, M. M., & Miller, S. A. (1992). Child psychology: The modern science. John Wiley & Sons.

     

Razvojni strahoviBubamare – Obilježavanje Majčinog dana; likovna aktivnost otiskivanje ruke na papir i izrada cvijeća, razvoj taktilne percepcije te kreativnosti